Prethodna razmatranja pokazala su da Majka Božja nije bila djevica samo prije, za vrijeme i nakon rođenja svoga Sina Isusa Krista, već i da je dala zavjet djevičanstva pod nadahnućem Duha Svetoga. Stoga je u tim uvjetima prirodno upitati se je li trebala uzeti muža.

Doista, arkanđeo Gabrijel poslan je „k djevici zaručenoj mužu, kojemu je bilo ime Josip, iz kuće Davidove.” (Lk 1,27). Ovaj detalj koji je izričito naveden u Svetomu Pismu, kao i izvještaj u Evanđelju, pokazuje Božju volju o tom pitanju. Ali oci i teolozi su se pitali koji je bio motiv ovom božanskom planu. Sveti Toma je to sažeo svojom uobičajenom jasnoćom.

S obzirom na Utjelovljenje Sina Božjega

Riječ je preuzela ljudsku narav u svemu što ona uključuje s izuzetkom onoga što bi bilo protivno Njegovomu dostojanstvu. On je dakle preuzeo društveni život, a na prvomu mjestu obiteljski život: zato je rođen u obitelji.

Jednako je važno bilo da Mesija ne bude odbačen kao izvanbračno dijete: „Nije li ovo Isus, sin Josipov, kojemu mi znamo oca i majku? (Iv 6, 42).

Sinovstvo je bitno za Židove. To se može vidjeti u rodoslovljima Svetoga Pisma, pa čak i u svetomu Evanđelju. Ali ono prema običaju mora biti sastavljeno po očinskoj liniji.

Konačno, Bog je želio da božansko Dijete ima zaštitnika i oca koji ga podržava. Uloga ovoga oca sastoji se u tome da se u posebnome planu Otkupljenja Utjelovljenoj Riječi da mogućnost vođenja skrovitoga života.

S obzirom na Majku Božju

Mlada djevojka koja nije ispunila svoje dužnosti bila je izložena kazni kamenovanja. Kristovo rođenje unutar svete obitelji učinilo je da ta prijetnja nestane.

I uz to što ova kazna nije provedena, Djevica Marija bila je zaštićena od sramotne situacije da bude nevjenčana majka. Sramota, čak i prividna, odrazila bi se na Sina Božjega.

Konačno, ovaj brak je Blaženoj Djevici osigurao pomoć svetoga Josipa. A znamo koliko je to bilo dragocjeno.

S obzirom na ljude

Židovski običaji ne bi dopustili ženi da se ne uda zbog pravila prijenosa nasljedstva i dužnosti da se umnaža narod Izraela. Doista, da bi izbjegli prijelaz udjela svoga nasljedstva na drugo pleme, žene su se udavale unutar svoga vlastitoga plemena.

Svjedočanstvo svetoga Josipa rječito potvrđuje djevičansko začeće Spasitelja. Uistinu, na njemu je bilo da osudi krivnju preljuba. Njegovo oklijevanje pokazuje krepost Djevice Marije.

Stoga Marijino svjedočanstvo kojim ona potvrđuje svoje djevičanstvo ima veći autoritet. Ako Djevica tvrdi da je zatrudnjela bez gubitka djevičanstva, ona zaslužuje više povjerenja kao vjenčana nego kao nevjenčana.

Također je bilo nužno da Majka Božja bude uzor mladim djevojkama. Da je zanijela djevičanski a da nije bila u braku, njezin je ugled mogao biti – pogrešno – narušen. Djevičansko začeće udane žene čuva njezin ugled i daje ga za primjer svim ženama.

Na taj način Djevica postaje prekrasna slika Katoličke Crkve: ona je djevica, žena i majka.

Konačno, u Mariji se djevičanstvo i brak časte u istoj osobi: stoga je svako dostojanstvo od ovih dvaju stanja položeno na upečatljivu visinu.

Izvor: fsspx.news