Prvi dio nas podsjeća da je Krist posrednik između Boga i čovjeka i što to znači. Tu se također pokazuje da Marija može biti posrednica uz jedinstvenoga Posrednika. U nastavku ostaje pokazati da je to prikladno i objasniti u čemu se sastoji Marijino posredovanje.
Argumenti otaca i teologa objašnjavaju da je prikladno da Marija bude posrednica.
Ta prikladnost dolazi prije svega iz otkrivene slike nove Eve primijenjene na Mariju. Preko Eve se grijeh prenio na cijelo čovječanstvo, a redoslijed zadovoljštine je paralelan s redoslijedom pada.
Nadalje, Djevica Marija je zaslužila te milosti; stoga je prikladno da ih ona dijeli.
Konačno, to je prirodni nastavak njezina suotkupljenja. Djevica nije samo instrument kojim se Riječ koristi da Sebi da tijelo. Marijina je suradnja puno dublja jer je njezin Fiat izrečen s punim poznavanjem činjenica, a njezina supatnja je moralno sjedinjenje čija zasluga i zadovoljština imaju, po božanskomu rasporedu i činjenicom jedinstvene Marijine ljubavi, univerzalno značenje.
Onaj tko ima takvu ulogu na početku i vrhuncu ovoga djela ne može se odvojiti od njegova ostvarenja: primjene zasluga na duše – što se naziva subjektivno otkupljenje – i njihove slave na nebu. Ovaj posao je posredovanje.
Kako Marija obavlja posredovanje?
Tijekom svoga zemaljskoga života: kroz njezine molitve, njezinu supatnju i njezine suotkupiteljske zasluge. Nakon Uznesenja ona surađuje u subjektivnomu otkupljenju.
— U uzlaznom posredovanju jer Djevica Marija prikazuje molitve ljudi Bogu, podržava ih i čini ih djelotvornima: „Molbe koje bi se mogle primiti s manje naklonosti s usana nedostojnih ljudi, Bog će prihvatiti kada ih preporuči Presveta Majka i udijelit će im sve milosti.” (Lav XIII., Octobri mense, 22. rujna 1891.)
Nadalje njezina brižnost nastoji učiniti ljude boljima, tako da će njihove molitve biti ugodnije Bogu. Valja dodati da Majka Božja svome Sinu predstavlja i zasluge ljudi. Konačno i iznad svega, sjedinjuje se s Misnom žrtvom.
–U silaznom posredovanju jer je Marija sudjelovala u podjeli milosti, čak i onih koje su zaslužili drugi sveci, kao službenica, upraviteljica, djeliteljica, rizničarka.
Valja napomenuti da se radi o svim milostima (Lav XIII., Benedikt XV., Pio XI., Pio XII.). To je počelo kada je, već Majka Božja, Marija postala svjesna duhovnih potreba duša. Što se tiče sakramentalnih milosti, vjeruje se da Marija upravlja duše da ih prime – kao na primjer u obraćenju grešnika koji dolaze na ispovijed. Ova se raspodjela primjenjuje na sve duše, čak i na one u čistilištu, kako su naučavali sveti Petar Damjanski i sveti Alfonz Liguori.
Budući da je suotkupljenje sekundarno u odnosu na Krista, Marijino je posredovanje podređeno posredovanje i nepotrebno u usporedbi s posredničkom službom Isusa Krista. Majka Božja ne proizvodi milost, ali je daje ljudima kao uzrok, barem moralni.
Posredovanje svih milosti sigurna je istina koja je dio katoličkoga nauka. Moglo bi je se čak i definirati jer je implicitno objavljena u naslovima koji se tradicionalno pridaju Djevici. Štoviše, oci i naučitelji, liturgija i pape to redovno naučavaju tako da se može reći da su u tu istinu vjerovali svi, posvuda i uvijek.
Izvor: fsspx.news
