Dragi vitezovi Bezgrješne!

Da bismo mogli ispravno razumjeti sv. Maksimilijana Kolbea, moramo se vratiti važnim izvorima koji su oblikovali i nadahnuli njegov unutarnji život: povijesti njegove domovine, Poljske, koja je posve označena Marijinom prisutnošću gdje je se posebno časti kao „glavnu zapovjednicu“ kršćanskih vojski; čudotvornoj medaljici; Marijinom ukazanju u Lourdesu, a posebno svetom Ljudevitu Montfortskom.

Vrlo je vjerojatno da se susreo s velikim učiteljem „savršenog predanja Mariji“ za vrijeme svog studija u Rimu. Zasigurno nije slučajnost da je zaređen za svećenika 28. travnja, na blagdan sv. Ljudevita Montfortskog (u to vrijeme još blaženog), prije točno sto godina.

On je raširio glas o sv. Ljudevitu u Poljskoj, a tiskao je i izdao i prvi poljski prijevod „Marijine tajne“. U uvodu je sam napisao kratku biografiju i opisao duhovnost sv. Ljudevita. Prije svega je naglašavao sličnost stanja u različitim vremenima u kojima su njih dvojica živjeli. U vrijeme sv. Ljudevita neprijatelji su bili jansenisti, danas su to masoni i druge sekte: jedno osobito obilježje svih njih je mržnja prema pravoj pobožnosti prema Isusu i Mariji. Poput vitezova Bezgrješne danas, sv. Ljudevit je tada bio veliki apostol Posrednice svih milosti: kao savršeno sredstvo Bjezinih bezgrješnih ruku, spasio je bezbrojne duše iz sotoninih lanaca za vrijeme svojih popularnih misija. Kao što se danas MI suočava sa svugdje dominirajućim vojskama zla, tako je i sv. Ljudevit bio izložen moćnim neprijateljskim snagama. Često sam, napušten čak i od svojih prijatelja, postao je meta zlobe i zavisti krivovjernika. Prije svega su, međutim, sveti Ljudevit Montfortski i Maksimilijan crpili svu svoju snagu i hrabrost iz sljedećega: dali su svo svoje povjerenje našoj Gospi i bili su joj potpuno poslušni u svemu, uvijek i svugdje i u potpunosti samo je NJEZINA volja bila važna!

Tu je pak i još jedna važna podudarnost: sv. Ljudevit je zasigurno bio nadahnut „odozgor“ kada je istaknuo Marijinu ulogu u posljednjim vremenima: kada nadmoć zmaja i njegovih slugu bude tako velika gotovo da uspiju uništiti Crkvu i zavesti skoro sve ljude na put propasti, tu se javlja Žena iz Otkrivenja (Otkrivenje 12,1). Po svojim vjernim slugama Ona će satrti glavu Sotoni i nadvladati njegove napade, ali će prije svega ona po nekolicini svojih vjernih „apostola Isusa i Marije posljednjih vremena“, ugrabiti brojne duše od protivnika. Sveti Maksimilijan privlači pažnju vitezova Bezgrješne, prema opisu sv. Ljudevita – tih vjernih Marijinih robova – koji se ne boje nikakve moći, koji idu gdje god ih Kraljica šalje i koji imaju imena Isusa i Marije upisana u svojim srcima.

On želi da se vitezovi Bezgrješne identificiraju s apostolima Isusa i Marije posljednjih vremena: „Naš cilj i sredstva kako postići taj ideal (apostola Isusa i Marije) su u potpunom skladu s razmišljanjima sv. Ljudevita Montfortskog. Njegova najžarča želja – želja cijeloga njegova života – bila je častiti Bezgrješnu kao Kraljicu cijeloga čovječanstva, da njezinoj ljubavi preda srca svih ljudi koja kucaju“.

Iz toga razloga su prema želji sv. Maksimilijana svi stanovnici grada Bezgrješne, i u Poljskoj i u Japanu, učinili su tu posvetu prema sv. Ljudevitu. Da bismo doista postali vitezovi Bezgrješnog Začeća u punom značenju te riječi, moramo postati njezino poslušno dijete i njezin potčinjeni rob. Možemo biti u potpunosti sredstvo samo ako pripadamo u potpunosti umjetniku kao njegovo vlasništvo.

Prava je istina da sv. Maksimilijan čini za svakog lakim postati vitez i praktično ne traži ništa osim posvete, svakodnevne kratke molitve i nošenja čudotvorne medaljice. Pa ipak, on izražava svoju najdublju želju da svaki vitez bude ispunjen tim velikim idealom jer je primio veličanstvenu, neopisivo značajnu misiju: trebamo težiti sve više da potpunije pripadamo Bezgrješnoj, da joj budemo posve poslušni i tako budemo njezino sredstvo da nas može upotrijebiti kako to Ona želi da bi spasila što je moguće više duša.

Međutim, to je neopisivo teško, posebno u naše vrijeme. I što je bliži kraj, to je teža i opasnija borba! U takvim trenucima nikad ne smijemo zaboraviti da i ono najmanje što učinimo za Bezgrješnu, Ona velikodušno nagrađuje. Prvi koji će biti ispunjen milostima putem Bezrješne, postat će Njezino vjerno oruđe. Naša nastojanja na obraćenju jadnih grešnika prvo će nama biti od koristi, najjadnijima od jadnih grešnika.

Naša Gospa dala je svetom Ljudevitu Montfortskom milost prave i savršene pobožnosti prema njoj. Po toj pobožnosti Ona postaje naša Majka i Kraljica u pravom smislu riječi, a mi Njezina djeca i robovi. Kao majka, ona nas vodi za ruku i pomaže nam vratiti se Bogu, spasiti naše duše, osloboditi nas od đavolskih zamki i prionuti uz Isusa Krista. Na taj način mi ispunjavamo naše krsne zavjete i počinjemo ispunjavati Božju najveću zapovijed: ljubav prema Bogu iznad svega! Očigledno, ta „savršena pobožnost“ nam je dana za naše vlastito obraćenje i posvećenje, za naš odnos sa samim Bogom: bez svoje majke i kraljice nikada nećemo pronaći Njegovu istinu, Njegov život ni Njegov put. Čak i ako pronađem jednom tu istinu i život, bez Marije ću ih zasigurno izgubiti. Ali sada kada ona zapovijeda brodom moga života, ona će me sigurno dovesti u luku.

Nakon prve i glavne zapovijedi ljubavi prema Bogu, naš Gospodin Isus Krist traži od nas da „ljubimo jedan drugoga kao što je On nas ljubio“, i naziva to svojom novom zapovijedi. Kako nas je Krist ljubio? On je dao sam sebe da bi nas spasio od vječne propasti i da bi nas vodio u vječnu radost.

A tu se isto trebamo zapitati: kako često razmišljamo o spasenju svojih bližnjih? Mi uopće ne marimo za većinu njih, drugi nam dodijavaju, a ako i želimo nekome dobro, onda je to uglavnom povezano sa „zdravljem, blagostanjem i uspjehom“.

I tu nam Gospodin opet šalje pomoć da možemo prakticirati tu veliku zapovijed ljubavi sve bolje i bolje: Tu je njegova ljubezna majka, Kraljica, koja nakon Krista ljubi sve ljude tako mnogo, svakoga više nego što sve najbolje majke mogu voljeti svoju ljubljenu djecu zajedno. Nadalje, Krist joj je dao sve milosti tako da ti ljudi mogu biti obraćeni i spašeni. Ali sada Bog želi da i mi sudjelujemo u njegovom djelu. Zato smo primili još jedan sakramenat, svetu Potvrdu, koju nam daje Duha Svetoga ne samo za naše vlastito spasenje, nego da postanemo Kristovi vojnici i sudjelujemo u uzvišenju Kristovog Otajstvenog Tijela.

Da ne bismo potratili te velike milosti svete Potvrde i da bismo napokon ušli u Kraljevu vojsku i slijedili Njegov poziv, Gospodin nam šalje Bezgrješnu da bismo mogli postati Njezini vitezovi, da bismo se pridružili Njezinoj maloj vojsci i pomogli joj spasiti duše Njezine djece – što je više moguće. I pazite, kraljica neba i zemlje postaje prosjakinja, dolazi meni i ponizno moli: „Dijete moje, trebam te! Želiš li mi pomoći spasiti moju djecu, besmrtne duše? Tolike su zauvijek izgubljene jer za njih nitko ne moli niti se za njih žrtvuje“ (Fatima, 19. kolovoza 1917.).

Sada nam Bezgrješna šalje svoga slugu, koji će nas podučiti kako spasiti duše kao njezino sredstvo i kako osloboditi milosti svete Potvrde sve više i više: sv. Maksimilijan Kolbe utemeljio je Militiu Immaculatae da bi stavio cijeli svijet pod njezine noge tako da „Ona može svugdje satrti đavlu glavu i pobijediti krivovjerja po cijelome svijetu“.

Baš kao što se ljubav prema bližnjem gradi na ljubavi prema Bogu koja joj je pretpostavljena, kao što Potvrda gradi na krštenju koje joj je pretpostavljeno i koja ga nadopunja, tako je i cijelo Maksimilijanovo djelo utemeljeno na potpunoj posveti sv. Ljudevita, kao njegov produžetak i dodatak. Drugim riječima, da bismo dovršili potpunu posvetu Mariji prema sv. Ljudevitu Montfortskom, potreban je čin posvete sv. Maksimilijana. Samo tada će naše cijelo postojanje biti potpuno ovisno o Mariji, ispunjeno Njezinom prisutnošću i njezinom puninom milosti: ne samo naš odnos prema Bogu, nego i naš odnos prema bližnjemu; ne samo naše samoposvećenje, nego također i poslanje koje smo primili od Boga u ovome svijetu, poglavito da budemo Kristovi pobornici za širenje Njegova kraljevstva. Naš put u nebo, naše borbe na zemlji za spasenje duša – sve, bez iznimke, pripada njoj, kao što ona pripada Bogu.

To pak s druge strane također znači da vitez Bezgrješne mora stalno biti svjestan svojeg duhovnog temelja: „O moja kraljice, pobjednice u svim Božjim bitkama, mogu biti Tvoje sredstvo i vitez u Tvojoj vojsci samo u onoj mjeri u kojoj sam tvoje dijete, a ti moja majka, ja tvoj rob, a ti moja gospodarica“.

Strogo govoreći, netko ne može biti njezin vitez bez potpune posvete kojom svečano priznajemo Mariju kao svoju majku i kraljicu i tako svoju potpunu ovisnost o njoj kao njezino dijete i rob.

Ako još niste učinili svoju posvetu prema sv. Ljudevitu Montfortskom, Glavna zapovjednica vas želi pozvati da otkrijete tajnu sigurne pobjede u svim pobjedama i bitkama. Ako odbijete ovaj poziv, nikada nećete biti revan borac Bezgrješne; upravo suprotno, bit ćete preslabi oduprijeti se napadima strašnih neprijatelja. Osim toga, nećete moći učiniti ništa posebno u bitci jer vojskovođa može samo malo računati na vas, vaše oružje je zahrđalo i vaše streljivo potrošeno.

Ako ste već primili neopisivu milost da vas je Kraljica primila kao roba i dijete i sada vas teoretski može sigurno voditi do visina savršenstva, važno je ponovno obnavljati to potpuno predanje Mariji, barem jednom godišnje.

Razlog je jednostavan: dok smo god živi, uvijek će nam nedostajati povjerenja da bismo potpuno i ozbiljno shvatili ovu posvetu. Svakim obnavljanjem svoje posvete postajemo malo manje nevrijedni i malo više vjerni!

Postoji još jedan razlog: bitka je strašna, a mi smo stalno na bojištu. Vitez se može lako umoriti, posebno ako je stalno zauzet pomaganjem Bezgrješnoj u spasenju duša. Neprestana previranja nas iscrpljuju. Majka nas želi privući k sebi, tako da se možemo malo odmoriti, poput djeteta u srcu Majke. Ona nas želi ponovno podsjetiti koliko nas ljubi, koliko je ona naša majka i što želi od nas (2. tjedan pripreme). Ona želi da ponovno promislimo tko mi jesmo, kao stvorenja potpuno ovisna o Bogu, ali također i kao jadni, grešni ljudi (1. tjedan pripreme). Prije svega, ona nas želi odvesti svome Sinu, tako da po njoj možemo poznavati i ljubiti ga potpuno i pripadati Njemu koji nas je ljubio toliko „neograničeno i koji se dao za nas do smrti na križu“ (3. tjedan pripreme).[1]

Omiljena svečanost za sv. Ljudevita Montfortskog je 25. ožujka, blagdan Navještenja, na koji su svi pozvani obnoviti čin posvete (ili ga učiniti prvi puta). Velika svečanost MI je 8. prosinca, blagdan Bezgrješnog Začeća, kada obnavljamo posvetu kao njezina oruđa. Tako priprema i posveta za robove obično dolazi u korizmi, dok posveta za vitezove pada na Došašće. Nije li to podsjetnik na Providnost koja nam na taj način pomaže donijeti divnu odluku u tim razdobljima pokore i obraćenja?

Osim toga, svi su Marijini blagdani prikladni za obnavljanje posvete Bezgrješnoj – važne pobožnosti da nikada ne zaboravimo svoj identitet: da sada i za svu vječnost imamo povlasticu biti djeca, robovi i vitezovi Bezgrješne. NEKA ONA BUDE HVALJENA I SLAVLJENA radi takve nezaslužene milosti!

Jakarta, 26. veljače 2018.

p. Karl Stehlin

[1] Za godišnju obnovu čina posvete sv. Ljudevit Montfortski želi da se pripremamo tri tjedna: „Svake godine trebamo na isti dan obnavljati svoju posvetu nakon istih vježbi. Možete ga obnavljati također i svaki mjesec ili čak i dan govoreći ovu kratku molitvu: „Ja sam sav tvoj i sve što imam je tvoje, moj voljeni Isuse, po Mariji, Tvojoj svetoj majci.“ (Rasprava br. 233).