Uđimo u mjesec svete krunice sa žarkom željom i čvrstom odlukom da ćemo poslušati Bezgrješno Srce kada od nas traži da molimo krunicu svaki dan. Više nego što je to bio slučaj ikada prije, mi sada živimo u strašnim apokaliptičnim vremenima; stoga trebamo biti pod dubokim dojmom zbog riječi sestre Lucije: „Sada nam Bog daje zadnja dva sredstva za spasenje: pobožnost svete krunice i Bezgrješnom Srcu Marijinom.“ Samo s tim sredstvima spasit ćemo svoje duše i duše mnogih drugih. Mi, vitezovi, moramo biti na prvim linijama boreći se u ratnom pohodu Križarske vojne koju je pokrenuo naš Generalni poglavar da bismo Bezgrješno Srce upoznali i uzljubili i da njegov važan zahtjev bude konačno ispunjen za dobro svete majke Crkve i za spasenje mnogih duša.

Ali budite pozorni: nije dovoljno samo recitirati krunicu. Moramo imati pravu pobožnost, posežući za blagom skrivenim u toj otajstvenoj molitvi. I sam sveti Ljudevit Marija Grignion duboko razmatra o tom skrivenom blagu u svojoj knjizi o divnom otajstvu krunice, a papa Lav XIII. u svojim enciklikama o krunici opisuje krunicu na ovaj način: njezino vanjsko ‘tijelo’, njezina ‘materijalna strana’ je izgovorena molitva, ali unutarnji aspekt, njezina ‘duša’ je razmatranje o otajstvima Gospodinovog života preko Gospe.

U ovom pismu dopustite mi da prvo odgovorim na pitanje: zašto je krunica tako važna u ovim vremenima? Krunica je sada tako ključna za nas naprosto kao savršeni put da uđemo u Isusova otajstva preko Marije. KRUNICA JE PREČAC do otajstava GOSPODINOVIH. Pogotovo za zaposlene muškarce i žene naših vremena, krunica je NAJLAKŠE sredstvo za razmatranje o našoj vjeri: možda ne o svakom otajstvu, ali sigurno o najvažnijim otajstvima naše vjere, najvažnijima za naše spasenje.

Radosna otajstva – o KRISTOVOM dolasku na ovaj svijet – jasno nam pokazuju da središte stvaranja nije čovjek (nasuprot modernom kultu čovjeka), ni raj na zemlji, ni naš kratak život na zemlji, već KRIST GOSPODIN prisutan među nama. Radosna otajstva usredotočuju naše oči na Njega i pomažu nam nadvladati napast da učinimo laži i iluzije ovoga svijeta središtem svojih života. Žalosna otajstva pokazuju nam PUT kako trebamo živjeti na zemlji: “Nosi svoj križ svaki dan!” To je veliki zakon ljubavi koji se sastoji od toga da zaboravimo na sebe i da se prikažemo za slavu Božju i spasenje duša, identificirajući se s patnjama našeg Gospodina. A slavna otajstva pokazuju nam CILJ naših života: ne uspjeh na zemlji, već vječna slava zaslužena uskrsnućem našeg Gospodina. U ta tri otajstva imamo sve što nam je potrebno za naš duhovni život: temelj (Emanuel – Bog je s nama), put (križni put) i cilj (vječna slava). Na ovaj način krunica nas rasvjetljava i oslobađa od opasnosti ovog života, od hodanja varljivim putem prema propasti.

Drugo, dopustite mi da vam predstavim neke dublje aspekte svete krunice, jer ova molitva u nas donosi samog Boga preko Marije i vraća nas Bogu preko Marije!

To znači da je pobožnost svete krunice najkraći i najsigurniji put k svetosti!

1/ MARIJA nas dovodi u dubine otajstva samoga Boga!

U krunici Ona nam otkriva divno otajstvo otajstava, Presveto Trojstvo. Bog sam dolazi nam blizu preko krunice. Ljubezno Srce naše Majke daje svojoj djeci najdivniji dar: Boga samoga!

U radosnim otajstvima otkrivamo Boga Oca kao izvor i vrelo svega dobra, posebno najvećega dobra, našeg vlastitog spasenja. On šalje svoga Sina na zemlju! Bog Sin je otkrivenje Boga svijetu, duhovnog Sunca koji raspršuje tamu svojim rođenjem i koji kao Dijete prosvjetljuje učitelje zakona u hramu. Bog Duh Sveti postiže otajstvo Utjelovljenja i kroz svoja nadahnuća donosi milost Božju u svijet. On je prisutan kod Gospinog pohoda i posvećenju Ivana Krstitelja u utrobi njegove majke Elizabete i poslije kod prikazanja Djeteta Isusa u hramu gdje On rasvjetljuje i posvećuje Šimuna i proročicu Anu.

U žalosnim otajstvima razmatramo određene radnje beskrajnog milosrđa našeg Gospodina. Ovdje naša Majka otvara pred našim očima dubine Isusovog Srca za vrijeme Njegove agonije u Getsemaniju. Što se tamo dogodilo? Mi čujemo lupanje Njegovog Srca, Njega koji je najsvetiji, najljepši, najsavršeniji i u isto vrijeme skršen beskrajnim teretom užasa i bijede grijeha, ljudske moralne prljavštine i odvratnih uvreda. Vidimo silnu gestu milosrđa u načinu kako On prihvaća te grozote tako da može platiti strašnu kaznu zla i uništiti je žrtvom Svoga vlastitoga života. I vidimo jednako i Očevo milosrđe koji šalje anđela da u muci osnaži Njegovog Sina u vrtu, tako da Krist ide putem milosrdne ljubavi do samoga kraja. Bičevanje i krunjenje trnovom krunom je Božje milosrđe na djelu: ovdje i sada tama je uništena plaćom Njegove Predragocjene Krvi, Njegovog raskomadanog Tijela i Njegove Glave probodene trnjem. Milosrđe Božje nije šala; ono nema ništa sa sentimentalnošću. Sin Božji na sebe privlači najgori mogući teror da bi oslobodio grješnike od ropstva grijehu. Milosrđe Božje dovelo je do našeg spasenja, ali pod koju cijenu! I zar ne bismo mogli shvatiti nošenje Križa i Kristovu smrt kao posebno sudjelovanje Duha Svetoga u djelima Božjeg milosrđa? Kristova snaga da se podigne svaki puta nakon tri mučna pada; pomoć i utjeha koju je prihvatio od Šimuna Cirenca i Veronike; prisutnost same žalosne Majke na križnom putu – iza svega toga diskretno se razotkriva Duh Sveti, koji dovodi djelo spasenja do svog potpunog ispunjenja i konačne punine. A čitava drama kulminira na Kalvariji. Ondje je svaka božanska osoba: Otac koji do samog kraja žrtvuje ono što On posjeduje – svoga Sina! Sin kojeg „ljubi do kraja“ kroz svaku moguću patnju! Duh Sveti, koji prebiva u Bezgrješnom Srcu Marijinom koja sada stoji pod Križem, vatra Božanske vječne Ljubavi u Njezinom Srcu gori i sjaji u Njezinom suosjećanju i beskrajnoj žalosti!

U slavnim otajstvima BESKRAJNA LJUBAV dolazi do pobjede i vječne učinkovitosti čitavog spasonosnog djela. Mi sudjelujemo u konačnom i vječnom otkrivenju Božje slave, svetosti i veličanstva prvo u pobjedi Božje ljubavi u čudu Uskrsnuća. Uzašašće je Kristov pobjednički povratak na Nebo zajedno s članovima Njegovog otajstvenog tijela. Središnje otajstvo je poslanje Duha Svetoga – VATRE BOŽANSKE LJUBAVI! Na Nebu će sve želje biti ispunjene vječnim mirom i beskrajnom radošću. A posljednja dva slavna otajstva pokazuju nam tu sreću u njezinom najsavršenijem ostvarenju, kada se preko Bezgrješne svo stvorenje počinje vraćati Bogu. Marijina krunidba je i jasno otkrivenje cijele Božje ljubavi koji je ispunja sobom više nego sve anđele i svece na nebu i konačne pobjede i dostignuća stvorenog reda, kada “će Bog biti sve u svemu!”

2/ Marija nam donosi duboko shvaćanje i cilj stvaranja:

Ona nam pomaže da razumijemo tko mi zaista jesmo i što trebamo biti u Božjim očima. Sveti Toma naučava da je Ona predstavnica cijelog čovječanstva i da samo u Njoj možemo dostići svoje ispunjenje, koje je zajedništvo s Isusom Kristom kojeg nam je ona darovala, te da Ona pročišćava, preobražava, posvećuje i na kraju nas proslavlja.

U radosnim otajstvima Ona se javlja kao porijeklo, izvor, vrelo, svečani početak našeg pravog života kao “djece Božje”; u Njoj vidimo stvarnost svih stvorenja; da izvor naših života nije u svijetu ili stvorenju već u Bogu, o kojem je sve potpuno ovisno. Svako otajstvo pokazuje “početak”, otkrivenje izvora i vrela postojanja i odnos stvorenja prema njegovom Stvoritelju.

Sve otkada je počinjen istočni grijeh, čitav svijet uzdisao je u očekivanju Spasitelja (vidi Rim 8:20–22) u svojoj želji da bude izbavljen od ropstva grijehu i đavlu u “slobodu sinova Božjih”. To oslobođenje počinje s blagoviješću, kada Marijin odgovor anđelu prima Sina Božjega utjelovljenoga u svijetu. U tom trenutku stvorenje – zarobljeno u ropstvu đavlu i izgubljeno u tami – prima silno svjetlo i ponovno zadobiva slobodu tako što je nanovo stvoreno, izgrađeno na novim temeljima, novim principima i prema novom zakonu. Jer Bog je sada s nama (Emanuel) i možemo naći novi centar sile teže, novi oblik života, “novo srce”. U onoj mjeri u kojoj sve usmjerimo prema tom središtu, koji je BOG U NAMA, sve postaje razumljivo, skladno, lijepo, čisto i sveto.

Pohod nam predstavlja još jedan “početak”, svečano predstavljanje Božjeg djela milosti preko posvećenja svetog Ivana. Taj najveći dar donijela mu je Marija. Njezin pohod bio je početak njegove vlastite svetosti. U tome možemo imati povjerenja da se Bog ne mijenja: ono što je On jednom činio, On i nastavlja činiti. Ako je prvo čudo milosti postignuto preko Marije, onda će On i nastavljati posvećivati ljude preko Marije. Preko Marije Gospodin Isus Krist posjećuje svaku dušu i ulijeva posvećujuću milost. To je početak našeg povratka Bogu, početak novoga svijeta, preko Marije.

Isusovo rođenje pokazuje nam da taj obnovljeni svijet ne postoji samo u dubini srca ili u nevidljivoj intimnosti. Mi imamo potrebu vidjeti, čuti, iskusiti. Taj novi temelj mora biti vidljiv; ako neće biti vidljiv, nitko neće moći graditi na njemu. Kako je Vječna Mudrost postala nama vidljiva? U obliku malog djeteta. Do kraja svijeta Marija se nastavlja ukazivati čovječanstvu sa svojim Djetetom na rukama, kao što je posvjedočeno na brojnim slikama i ikonama. Što to znači? To nam postavlja uvjet jer moramo graditi svoj život na jedinom istinskom temelju, na temelju Božje milosti: mi moramo postati mala djeca, NJEZINA djeca. Prikazanje u hramu je također “početak”, koji nam predstavlja bitan i najuzvišeniji ljudski čin koji mora biti početak svega što je pravo, dobro i mudro: čin prikazanja, žrtve! Opet je Marija bila prva koja je učinila takvo prikazanje i Njezina žrtva je bila najveća: Ona je dala Bogu sve što je imala. Ona je prikazala dušu svoje duše, srce svog srca: svoga vlastitoga Sina. Prije svega 40 dana Ga je primila od Boga, a već Ga vraća nazad Ocu, prikazujući Ga u hramu. To je prilika da razmatramo o velikom principu koji treba dominirati u našim duhovnim životima: ako želimo primiti, moramo davati! Samo onaj koji daje sve, prima sve! Konačno, u razmatranju o otajstvu Isusovog pronalaska u hramu, Bezgrješno Srce podučava nas još jednom uvjetu koji moramo ispuniti ako želimo živjeti novim duhovnim životom u Njoj. Nikad nećemo biti sposobni dovoljno se žrtvovati i uvesti red i sklad u naše živote svojim vlastitim snagama. Samo nam neprestano traženje Gospodina, Njegovog lica, Njegove volje i Njegovog nauka omogućava da ostavimo svoj uzak i zatvoren svijet. Onaj koji traži, nalazi!

U žalosnim otajstvima Marija nam se ukazuje kao “put koji nas vodi u nebo”. Ona nam ovdje pokazuje na što naše svakodnevno okretanje Bogu treba sličiti.

Prva iskustva na našem putu Bogu vrlo su ponižavajuća, ali razmatranje o muci pokazuje nam da smo nesposobni učiniti čak i jedan korak sami. Poput apostola mi spavamo, poput Jude izdajemo, bježimo, želimo uteći, napuštamo Ga. Tako se u tuzi okrećemo k Njoj koja nas može vratiti pod Njegove noge samo da bismo čuli vapaj žalosnog Spasitelja: ,,Dajte mi kalež prepun vaših grijeha! Uzet ću ih sve! Platit ću cijenu za sve njih!“ Ne možemo primiti Njegovo beskrajno milosrđe ako Mu prvo ne ispovijedimo čitavu našu sramotu i prljavštinu, ako Mu ne dopustimo da nam bude milosrdan. Zatim u nama bičevanje na stupu i krunjenje trnjem bude silnu bol, žarki vapaj: „Ja sam taj koji te je naljutio svojom grešnošću i svojom ohološću! Ja sam sam sudjelovao u Tvojem mučenju! A sada samo uz Božju milost osjećam skrušenost, jer sam najbespomoćnije biće na svijetu. Sada moram vidjeti kako su grijesi, moji i drugih, uzrokovali patnju na Tvom svetom tijelu i glavi.“ Ta bespomoćnost je mučenje za onoga tko ljubi, tko želi učiniti nešto za voljenoga! Sada se u nas usađuje nužan uvjet za solidan i trajan povratak Bogu: kajanje i poniznost. I samo na križnom putu možemo konačno nazrijeti da možemo nešto učiniti za našeg Gospodina: sa Šimunom Cirencem mi Mu zapravo možemo pomoći nositi križ; s Veronikom možemo obrisati Njegovo lice tkaninom suosjećanja. Čitav put našeg povratka Bogu može biti zaokupljen takvim stvarima: možda beznačajnim stvarima u sebi, ali uvijek učinjenima s velikom ljubavlju! Ali samo u petom žalosnom otajstvu mi primamo novi zakon koji nas mora prožeti, bez kojeg ne možemo opstati: moramo sudjelovati u Kristovoj muci s Njegovom majkom, uvijek i svagdje razmatrati o Spasiteljevim ranama kroz Njezine oči i ljubiti Ga Njezinim žalosnim Srcem. Stoga je nužan čin našeg cjeloživotnog povratka Bogu sudjelovanje u Svetoj Misnoj Žrtvi. Stojeći zajedno s Njom u podnožju križa, mi čujemo kako nam naš Gospodin Nju daje za našu vlastitu majku, čineći naša srca sličnima Njegovom Srcu, punom ljubavi prema Bogu i spasenju duša.

U slavnim otajstvima naša Gospa nam predstavlja jedinstveni cilj naših života, odredište našeg povratka Bogu. Ona nas podsjeća “zašto i radi čega je sve”, jer Ona zna da mi lako možemo zaboraviti na najbitnije i na “jedino bitno”. Iznad svega, Ona nam daje hrabrost da ne očajavamo kada izgleda kao da prepreke i nedaće priječe naš put u Nebo.

Razmatranje o Uskrsnuću ispunjava naše duše velikim čuđenjem, dubokom radošću, pobjedom, Kristovim trijumfom nad svime! Tko može poreći Božju ljubav! Za nas je Krist ustao iz mrtvih, da nam pokaže naše vlastito buduće uskrsnuće. Mi ćemo isto uskrsnuti, ako ustrajemo vjerno do vrhunca našeg duhovnog života, prakticirajući najveću zapovijed. Obnovljeno i vječno blaženo čovječanstvo našeg Gospodina je uzor i oblik našeg budućeg slavnog života na Nebu. Ljubav za ljubav! Ako ćemo Ga voljeti do kraja, ako budemo razapeti i pokopani s Njim, onda ćemo i mi ustati s Njim od mrtvih.

U razmatranju o Uzašašću, Gospa nam pokazuje pobjedonosan marš Kralja Kraljeva, Njegov slavni povratak Bogu. Kako ga duše vjernih patrijarha i proroka pozdravljaju u Nebu? To je vizija koju zovemo ekstazom Ljubavi: biti obuzet Njime, fokusiran na Njega kada je On ušao u kraljevstvo nebesko. Marija nas ispunjava svojom vlastitom očaranošću pogledom na Krista, Kralja Ljubavi “obučena u dugu haljinu i opasana zlatnim pasom po prsima. Njegova glava s kosom bijaše bijela poput bijele vune, poput snijega; Njegove su oči bile kao ognjeni plamen… Njegov glas kao šum velikih voda…. Njegovo je lice bilo kao sunce kad sja u svoj svojoj sili.” (Otk 1, 13-16) Slavni lik uskrslog Gospodina dotiče nas kao što je i dirnuo Pavla kada ga je pogled na Krista pred vratima Damaska bacio na zemlju i učinio ga zauvijek Kristovim zarobljenikom, slugom, prijateljem i apostolom. Od tog dana nadalje, samo jedna stvar bila je korisna Pavlu: “Moj život je Krist!” To je također i najveća Marijina želja, da mi budemo uhvaćeni u zanosu poput apostola pogana, i poput Nje, u silnoj ljubavi prema Njezinom Sinu.

Poslanje Duha Svetoga dovodi nas u cenacolo, gdje Duh Sveti “potpaljuje vatru Svoje ljubavi” u nama, kao što je na Duhove prožeo našu nebesku Majku, apostole i učenike. Vidimo Ju u središtu kako je oni okružuju – koji očaravajući skup! Nemoguće je zamisliti kako je Marija izgledala kada ju je prožela vatra Duha Svetoga. Kasnije će se Ona ukazivati privilegiranim dušama i vidioci će pokušavati objasniti Njezinu nebesku ljepotu i veličanstvo. U Fatimi: „Sjajnija od sunca, oko koje se širilo svjetlo sjajnije i blistavije od onog koje isijava kristalna posuda puna čiste vode obasjana zlatnim zrakama sunca.“ U La Salette: “Iznenada ugledah lijepu svjetlost, sjajniju od sunca… ustrajno sam promatrala tu svjetlost. Isprva je ona bila nepokretna, ali uskoro sam u njoj vidjela drugo svjetlo, još sjajniju i u pokretu, a u tom svjetlu prelijepu Gospođu.“ U Lourdesu sv. Bernadette: “Ona se razlikovala od lika ostalih ljudi jer je od Nje dolazilo nevjerojatno svjetlo, i ona je bila lijepa, tako čudesno i na potpuno drugačiji način lijepa da Bernadette, čak ni da je bila savršena slikarica, ne bi mogla prikazati na portretu Njezinu ljepotu čak niti s najsavršenijim alatom… Bernadette je vidjela vitku figuru srednje visine. Ona je izgledala jako mlado, poput djevojke od kojih dvadeset godina. Ali ta ljepota i ta mladost imale su u sebi nešto izuzetno. Izgledala je kao mladost koja nikada ne prolazi – kao vječna mladost. Pa opet bilo je još nešto u toj mladosti što je nemoguće izraziti riječima. To je bilo kao spoj milosti djetinje najčišće djevice s velikim, beskrajnim razumijevanjem, bezgraničnom dobrotom majke te kraljevskim veličanstvom kraljice. Zar ne vidite u tim opisima moć Duha Svetoga, koji hvaleći Njezinu ljepotu i ispunjavajući je svjetlom želi i nas uzdići u visine Svoje ljubavi?

I tako je Ona bila prva koja je dostigla nevjerojatni vrhunac Božjeg otajstva. Njezin put kroz život prema Nebu bio je kao silan plamen ljubavi: ona je doslovno umrla od ljubavi. To postaje vidljivo u Njezinom Uznesenju, kada je ona prva od čovječanstva dostigla cilj, do kojeg kasnije dovodi svu svoju djecu. Smrt (dormitio ili počinak) Marije treba se smatrati punoćom Njezine ljubavi, dok umire od ljubavi. Njezina ljubav bila je tako silna da ju više ništa nije moglo zadržati ovdje na zemlji. I posljednje slavno otajstvo samo je pjesma zadivljenosti Njezinom vječnom pobjedom. Ali bilo bi pogrešno misliti da stoga što je Ona na Nebu da je ona daleko od nas, jer mi ostajemo ovdje na zemlji. Iako je Ona na nebu, Ona nam nije daleko, jer se ovdje i sada Ona brine za svoju djecu. Kraljica Neba i svih stvorenja treba privući naše oči i naša srca. U Njoj sva Njezina djeca pozvana su primiti krunu slave. Razmatranje o ovom otajstvu krunice treba nam dati takav stav da bi duhovno radije prebivali tamo u otajstvu Božjem nego ovdje na zemlji. To je naša prava stvarnost; život ovdje je samo sjena. Tamo je naše srce; ovdje je naše izgnanstvo. U Njoj možemo uskliknuti: „Moj Bog i sve moje!“

Singapur, 4. listopada 2016., blagdan Sv. Franje

p. Karl Stehlin