„Dakle”, nastavlja sv. Toma, „milost usavršava dušu i čini je da teži dobru na naravan način (kao druga narav); onda slijedi da oni koji su u stanju milosti trebaju rasti sve više u ljubavi u skladu s time što se približavaju svomu konačnomu cilju (i koji ih sve jače privlači).“

Anđeoski Naučitelj potvrđuje da, kako se „intenzitet [duhovnoga] života svetaca povećava, oni se sve brže i velikodušnije kreću prema Bogu što su mu bliže. To je zakon univerzalne privlačnosti u duhovnomu životu. Kao što se tijela međusobno privlače što se više približe, tako se duše privlače Bogu srazmjerno njihovoj svetosti i koliko su mu bliže.”

Taj uvijek sve brži napredak postojao je osobito u Presvetoj Djevici na zemlji, jer u njoj nije nailazio na prepreke, nije ga zaustavljala niti odgađala navezanost na sebe ili na zemaljske stvari.

I taj duhovni napredak u Mariji bio je tim intenzivniji što je početna brzina ili prva milost bila veća. Tako je u Mariji došlo do prekrasnoga porasta ljubavi prema Bogu prema kojemu je ubrzano gibanje tijela pod silom gravitacije tek daleka slika.

Stoga valja ustvrditi da je milost Majke Božje tijekom njezinoga života do Uznesenja na uzvišen način uvećana. Nemoguće je zamisliti savršenije povećanje milosti. Zato je ona uzor ovoga povećanja, kao što je i za vjeru i nadu.

Koji je stupanj postigla Djevica Marija u trenutku kada se ponovno pridružila svomu Sinu na Nebu? Sigurno je da slava Marijina na Nebu nadmašuje slavu svih svetaca zajedno.

Marijine su zasluge stoga uvijek bile sve više savršene; njezino se prečisto srce sve više širilo, a njezina sposobnost za božansko se povećavala prema riječima iz Psalma 118, 32: „Putem zapovijedi tvojih trčim, jer raširuješ srce moje.”