Kao prvo, želim izraziti svoju duboku zahvalnost na vašoj velikodušnosti što u ovoj godini želite biti istinski „apostoli Fatime“, odgovarajući velikodušno na poziv Generalnog poglavara da se pridružite Križarskoj vojni, koja se ovaj puta ne sastoji samo od molitve krunice, nego i od prikazivanja mnogih žrtava našoj Gospi Fatimskoj, da Njezin svečani zahtjev napokon bude ispunjen. Na taj način ćete činiti ono što je Gospa zatražila 19. kolovoza 1917. u Valinhosu: “Molite i činite žrtve; toliko duša ide u pakao jer nitko ne moli niti čini žrtve za njih“.
Ako promatramo tu jednostavnu rečenicu, lako ćemo otkriti silnu žalost i patnju Njezina Srca. Ako se netko pita zašto je to Gospa rekla, odgovor je jednostavan: majka koja voli svoju djecu skoro neizmjerno, mora sa silnom žalošću gledati kako mnoga od njih zauvijek odlutaju s pravog puta. Ali možda je jedna druga vrsta žalosti još dublja: Ona, djeliteljica svih milosti, stojeći pod križem, primila je od svog raspetoga Sina sve milosti za obraćenje i posvećenje svih ljudi. Međutim, prema Božjoj volji se te milosti mogu „osloboditi“ i poteći u duše samo ako Ona pronađe sredstva ili kanale za prenošenje tih milosti iz Njezina Bezgrješnoga Srca u te duše.
Koja je čast biti pozvan od naše Nebeske Kraljice, biti izabran za takvu istaknutu povlasticu! Koja je čast dobiti takav zadatak koji nadmašuje najveća i najvrednija djela koja može neko ljudsko biće učiniti! Vladati svim zemljama, biti profesor najučenijim ljudima, biti liječnik i dati svima dvadeset godina života više… svi takvi neostvarivi snovi ništa su u usporedbi s činjenicom da jednom postanemo sredstvo Bezgrješne u davanju besmrtnog života duši, u mijenjanju sudbine čovjeka iz vječnog prokletstva u vječnu radost!
Ali jao! Koja je najdublja žalost naše Nebeske Majke? Ona daje tolike milosti, bdije nad svojim voljenim djetetom, odgaja, hrani, štiti, upravlja svoje nebeske oči danju i noću prema njemu, tako da mu zlo ne može naškoditi. Ali dijete je često gluho na Njezine ponizne zahtjeve, Njezina tjeskobna šaputanja, Njezine suze: „Dijete moje, molim te, moli i čini žrtve, jer mnogi idu u pakao! Pomozi mi spasiti duše!“
Nije li Ona 50 godina nakon Fatime dokazala svijetu i svim katolicima koliko mnogo cijeni velikodušnost svojih instrumenata, legionara, vitezova, plave vojske? Nije li spasila milijune zbog njihovih nastojanja i pobijedila u svim bitkama protiv đavla utjelovljenih u tim komunističkim i masonskim zvijerima?
A posljednjih pedeset godina? Zar se ne mogu sažeti kao potpuni prijezir prema zahtjevima naše Majke i Kraljice? Njezine vojske su udaljene, uništene. Vapaj Majke za spašavanjem Njezine izgubljene djece uglavnom se ignorira.
Ali zahvaljujući katoličkoj Tradiciji Njezin će glas ponovno biti poznat! Mi vitezovi želimo voljeti svoju Majku i Kraljicu! Želimo da pobijedi Njezino Bezgrješno Srce!
Da, teoretski! Ali u praksi, nismo li beznadno lijeni u izvršavanju svoje dužnosti? Nismo li mi prvi koji ćemo povrijediti i ražalostiti Njezino Bezgrješno Srce kada trošimo svoje vrijeme s tričarijama i sitnicama i kada samo ignoriramo Njezin moleći glas? Umjesto da smo ushićeni radošću što imamo takvu milost ubrojati se među Njezine bliske prijatelje i vitezove, uzdišemo i žalimo se da „imamo previše posla“?
Stoga, još jednom potvrdimo i provjerimo svoje ovogodišnje odluke kao vitezovi u svjetlu Njezina Žalosnoga Srca i Njezinih očiju punih suza. Da, nebeska Majko! Mogu učiniti više, puno više i puno bolje! Pomozi mi utješiti Tvoje Bezgrješno i Žalosno Srce.
p. Karl Stehlin
Izvor: Knight of the Immaculate, br. 4 (travanj-svibanj) 2017.
